Mar. 9, 2017

PRAVILNA UPORABA GOVORA

Smatramo kako je naš govor naše oruđe. Govor je mnogo više od komunikacije. Sposobnost govorenja je nešto potpuno drugačije od pravljenja buke. Mnoge stvari u životu čujemo iz jednostavnog razloga što nismo gluhi. Na žalost,većina stvari koje moramo slušati je beskorisna.

 

 

Onome što izgovoramo trebamo dati značaj. Moj govor treba biti odraz moje duše, mojih misli, mojih osjećaja i moje osobnosti.

 

Kada netko osjeti da to što govorim dolazi iz moje duše doživljava nas mnogo istinitije i više nas poštuje. Dok govorim, moj govor treba biti upravo to – govor, a ne puko pravljenje buke. Mnogi ljudi viču dok razgovaraju međusobno. Bez obzira da li su razgovor započeli tiho ili glasno s vremenom to prijeđe u vikanje, jer je govor naše oruđe i naš prenosilac poruka. Ukoliko s našim govorom ne možemo doseći svoj cilj znači da samo pravimo buku. Govor je u osnovi najteži način komunikacije. Kada kažemo kako je nešto dobro, druga osoba može to pogrešno interpretirati, predočiti si nešto drugo.

Naš govorni aparat ima radnu, djelatnu funkciju proizvodnje riječi ali govor ne smije biti samo uvjetovana radnja našega aparata, govoriti ne znači samo proizvoditi riječi.

 

U Oriša kulturi postoje posebni majstori izgovorene riječi. To su oni koji se dobro brinu za to da njihove ideje budu dobro poznate široj javnosti. Oni su sposobni kroz svoj govor doseći to da ih svi razumiju. Određeni ljudi prirodno su nadareni, blagoslovljeni takvom sposobnošću. Govor o kojem je ovdje riječ nije samo tehnički dobro izvedena komunikacija. To uistinu može biti područje specijalizacije u poslu i da osoba uistinu pravilno govori, npr. spikeri. Međutim ono o čemu ovdje danas pričamo jest govor kao sredstvo našega izražavanja, sredstvo uz pomoć kojega izražavamo našu bit. Kroz naš govor i naše djelovanje postaje vjerodostojnije, povjerenja vrijedno ili pak gubi vjerodostojnost. Iz onoga što je rečeno može se čuti istinitost izrečenog ili odgovornost onoga što se zbiva u našem umu.

 

Ukoliko prihvatim i prepoznam to da je moj govor oruđe tada ću znati da svaki puta kada nešto kažem uporabljam važnog prenosioca poruka. U Oriša filozofiji govor ima poslanstvo, smatra se da ono što želimo izreći treba imati poslanstvo, ukoliko ga nema bolje je da šutimo, jer s praznim, šupljim govorom ili pukim brbljanjem gubimo svoju vitalnost. Govor i sposobnost izražavanja smatraju se dijelom naše osobne moći.

 

Danas smo se okupili na ovom predavanju kako bi prepoznali moć i snagu govora.

U biti snaga govora i moć izrečene riječi jest ono što nam daje osnovno, prvotno poštovanje prema nekoj osobi. Priđe li nam netko u suzama i u neprilici s njim nećemo uspostaviti poseban kontakt. Svi međusobni odnosi temelje se na govoru, komunikaciji u kojoj nekoga u nešto uvjeravamo ili mu nastojimo prenijeti razumijevanje o značenju onoga što je osoba čula. Kaže se kako želimo ostaviti neki dojam.

Neki ljudi su više nadareni, prirodno blagoslovljeni svojim govorom. Neki uspijevaju uz pomoć inicijacijskog procesa ispotencirati snagu svojega govora.

Ispotencirati svoj govor možemo na dva načina:

- da naš glas zvoni dobro i u nekoj razumnoj mjeri

- da naš glas zvoni “slatko”

 

Moguće je steći i glas zapovjednika. Međutim ova zadnja opcija spada pod tiraniju. Ako se nalazimo na takvom položaju na poslu gdje izdajemo naredbe, ljudi će nas slušati, ali to nas ovdje ne zanima, o tome ne govori ovo predavanje. Nas zanima kako učiniti svoj glas takvim da ga ljudi rado, s veseljem i zanimanjem poslušaju.

 

Kada Baba King sluša što mu govorimo, sluša naše ideje, naša vjerovanja i upravo zbog toga naš govor treba biti jako uvjerljiv kako bi mogli prenijeti da je vrijedno poslušati nas i čuti to što govorimo. To je način na koji razmišljamo u Oriša filozofiji. U osnovi nekog poslušati predstavlja napor. Kada bi samo slušali i ništa od onoga što govori ne bi razumjeli ili kada bi govorio toliko tiho a mi ulagali napor kako bi ga čuli, ne bi ga uopće čuli. Golema je razlika između slušati i čuti. Određene stvari u životu slušamo samo zato što nismo gluhi. U isto vrijeme ono što želimo razumjeti trudimo se čuti.

 

Npr. danas smo tu jer smo se odlučili kako ćemo čuti. Svi koji su tu, došli su po svom vlastitom izboru. Nitko vas nije prisilio da dođete nešto poslušati. Iz toga proizlazi i zaključak kako ćete i čuti ovo predavanje. Velika je razlika između našeg vlastitog izbora i  prisilnog slušanja ili obveze. Npr. u školi smo obvezni biti, slušati a isto tako smo obvezni i čuti nešto. Kada uključimo TV možemo birati u skladu s vlastitim interesima što ćemo od svega toga uistinu poslušati i čuti.

 

Sposobnost čuti nekoga u biti znači stvoriti uvjete za razumjeti nešto. O čemu god razgovaramo potrebno je imati zanimanje, interes za to, kako bi čuli i potrudili se razumjeti. Određeni ljudi imaju izuzetan Aše (blagoslov realizacije), kaže se da takvi ljudi sve što izgovore i sve što naprave drugi ljudi uistinu čuju. To su ljudi koji uz pomoć snage svoga govora mogu doslovno mobilizirati druge ljude, to su pojedinci koji su nas u stanju uvjeriti. Obično se takvi pojedinci nalaze u politici ili poduzetništvu kako bi postali vođe. Očito je dobro da je vođa netko tko za sobom povuće ljude i zna ih uvjeriti kako je potrebno nešto napraviti. No, bez obzira na kakvom se položaju nalazimo u službi, naša moć govora je ista ona koja nas i održava na tom položaju.

Kako možemo biti sigurni da razumijemo što se nalazi u nečijem umu?

 

Kako možemo razumjeti što netko želi, nečiju namjeru?

 

Filozofija Oriša sadrži sigurne elemente putem divinacije, no unatoč svemu tome oni još nisu toliko dorađeni da bi otkrili što se nalazi u umu svakog pojedinca.

 

Znat ću tko ste i kakve su vaše namjere putem onoga što govorite. Vjerujemo kako sve ono što ljudi kažu, govore nije uvijek ujedno i ono što misle, pa se kaže da njihov govor nije uvijek iskren. Ako smatramo da sve to što kažemo u biti nismo tako mislili, tada naš govor postaje slab, krhak, jer sami nismo uvjereni u ono što govorimo. Istovremeno moramo slušati i čuti ljude. Na taj način vjerujemo kako je moć govora razdijeljena na dvije pozicije, zauzima dva položaja.

 

U prvom položaju onoga koji bira što će slušati – čuti :  Kakvu vrijednost dajem tome što mi ti govoriš? Da li me uistinu zanima čuti te?

 

Da li doista ima smisla čuti nekoga?

Da li govoriš nešto što bi trebao/la čuti? 

- To je prvo pitanje na kojeg trebam odgovoriti.

 

U drugom položaju nalazimo se moja vlastita energija i ja:

Koliko vjerodostojnosti pred ljudima uopće želim postići?

 

Kada se primjerice nađem na sastanku, da li će moje kolege saslušati moj prijedlog ili će svaki puta kada se javim za riječ prokomentirati “a opet on/a sa svojim pričama”?

 

Prije svega mi sami moramo razumjeti svoj govor. Treba nam biti jasno što želimo reći i što izrečenim želimo postići. Valja nam vjerovati u sebe. Druge možemo uvjeriti samo ako smo sami uvjereni u to što pričamo. Kada smo sami uvjereni u nešto možemo to prenijeti i drugima. Treba nam to biti jasno, ako nismo uvjereni u nešto teško ćemo u to uvjeriti nekoga drugoga. Kada ne vjerujemo sebi teško ćemo nekoga pridobiti da vjeruje u nas.

 

U filozofiji Oriša vjerujemo kako uopće nije važno koliko nam drugi vjeruju, već je za naš vlastiti život najvažnije koliko sami sebi vjerujemo. Ja sam onaj koji treba vjerovati u sebe jer je to moja obveza prema samom sebi. Ukoliko ne vjerujem sam u sebe ne mogu drugome prenijeti povjerenje u sebe.

Činjenica je da kada jednom steknemo povjerenje sami u sebe, tada nam postaje potpuno nevažno kada nam ljudi govore koliko nam vjeruju. Moramo biti svjesni da ono što izlazi kroz naša usta sadržava dio nas samih. Sav ljudski govor posjeduje određenu razinu sigurnosti. Tu sigurnost šaljemo dalje samo ako imamo samopouzdanje. Postoji isto tako i lažno samopouzdanje. Bez obzira da li imamo znanje iz područja o kojemu govorimo ili ne, važno je samopouzdanje. Ukoliko želimo postići pravu bit govora, steći znanje kako bi dalje prenijeli sadržaj našega razmišljanja, važno je samopuzdanje. Na taj način će nas ljudi razumjeti. Neki ljudi čim otvore usta svi iz njihove blizine najradije bi pobjegli. Razlog može biti tvrdoglavost, oholost tih ljudi ali i slaba sreća pa ih ljudi tako i doživljavaju kao nekoga tko je slab. U filozofiji Oriša postoji uvjerenje kako se to može popraviti. Moguće je popraviti moć svojega govora. To se radi uz pomoć određenih duhovnih tretmana i posvećenja. Sve što se radi za osobu koja ima slabu sposobnost govora u svojoj biti temelji se na tome da se poveća njeno samopouzdanje. Naša usta su ona koja odlučuju gdje ćemo se istaknuti, plasirati.

 

Vrlo često ljudi se žale na svoj život, plaču nad njim i tuže se govoreći kako je njihov život zbrka, kaos. Da li možemo od takve osobe očekivati da će izgovoriti nešto pametno, možemo li očekivati da nešto pametno izađe iz njenih usta? Kada govorimo sebi kako je naš život zbrka, to znači da nešto nije u redu s nama. Naveden je najslabiji mogući primjer onoga što ljudi govore o sebi ili svome životu ( “moj život je zbrka”). Većina ljudi uporablja takve riječi u svome životu, pa makar i u šali. Naš život nikada ne smije biti zbrka, naš život treba biti raj. Mora biti dobar život. Bez obzira da li nam u životu ide naopako svejedno život ne smijemo pojednostaviti u samo jednu zbrku.

 

Većina ljudi kaže: “ Uvijek mi sve ide naopako.” Tim riječima i načinom zaposjeli su svoj život. Tu se govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti “sve mi ide naopako”.

 

Bez obzira što stvorimo, bez obzira što je sutra novi dan..”uvijek mi i tako ide sve naopako”. To je opsjednutost. Zatim nam zaista počne ići sve naopako, jer ono što izlazi iz naših usta šalje informaciju ne samo ljudima koji nas slušaju već također i našem Oriju, našem unutarnjem prostoru, unutarnjem bogu, prostoru gdje kreiramo svoju sudbinu. To utječe na sve što se zbiva u našem svakodnevnom životu. Činjenica je da ako kažemo nešto takvo “kako nam nešto neće uspjeti” čim ujutro ustanemo, uistinu nam neće uspjeti. Ukoliko kažemo da bez obzira na sve prepreke koje postoje čega se god budemo uhvatili uspjet će, bit će uspješno. Tada i bude. Naša usta zapovijedaju brzini, žurnosti kojom obavljamo stvari. Ako kažemo:” Želim doseći taj cilj ” i to kažemo na glas kako bi sebi dali naredbu za dostići taj cilj, osjetit ćemo kako u naše tijelo ulazi snaga za dostizanje toga cilja. Možemo to kazati i tiho, u sebi. Kada se nečega plašimo obično tiho u sebi šapućemo:” Joj, toga me je strah.” Upravo radi toga nas je još više strah. Ako šapćemo kada nas je strah, možemo također šaputati i za nešto dobro, da nam nešto uspije. Moramo shvatiti, razumjeti da govor nije samo ono što izrečemo i što netko drugi sluša. Razgovaramo također i sami sa sobom. Mnogo. Kad god razmišljamo o svom životu, kada iznova vrednujemo svoj život tada to nazivamo unutarnja komunikacija.

Najvažnija komunikacija u našem životu je naša unutarnja komunikacija. Ono što sami sebi kažemo je način na koji razmišljamo o sebi. Ako nam ne uspijeva unutarnja komunikacija tada nam sigurno neće uspjeti ni vanjska. To je filozofija u kojoj vjerujemo da smo vrijedni onoliko koliko napravimo. Sve čega se uhvatimo u životu uvijek se začne u našoj imaginaciji, mašti; u našim snovima. Svaki puta kada govorimo o tome što bi, svaki puta kada vjerujemo da ćemo dobiti nešto, imati nešto u svom životu, sve to je komunikacija sa samim sobom. Sami sebi govorimo, uvjeravamo se i naređujemo što ćemo učiniti. Ukoliko taj naš način naredbe nije dobro uravnotežen odražavat će se na našem vanjskom govoru kad god budemo htjeli iskomunicirati svoje potrebe, misli, osjećaje. Postoji nešto što možemo nazvati uobičajeni govor, uobičajene riječi, rečenice. To su instrumenti ljudskog preživljavanja. Npr. – želim to, želim otići; lijepo je, ružno je; bogato je, siromašno je....

 

Za  sve te uobičajene kombinacije nisu nam potrebne posebne vrline. Pogledamo li na ulicu, vidimo Oruđe koje nam otvara vrata i ostvaruje mogućnosti u životu. To je moje oruđe kojim ću dostići to da me ljudi čuju, ne samo poslušaju. Ponavljam, mnogo toga slušamo jer nismo gluhi. No, uvijek postoji opcija i čuti. Nešto sasma drugo je kada govorimo u želji da nas ljudi čuju, da razumiju ono što im želimo reći. Ispravno je učiniti svoj govor dovoljno zanimljivim kako bi ljudi bili pozorni. Ispravno je privući pozornost zanimljivim govorom.

 

Svi smo vrlo dobri kritičari. Svi znamo što je dobro a što nije dobro. Koji su kriteriji koje upotrebljavamo za to?

 

Mogući kriterij je nečiji nježan, smiren glas. Netko govori vrlo zapaljivo, netko slatko.

Ako netko pristupi k nama vrlo nježno i zamoli nas za nešto, to ćemo mu s lakoćom dati. Ako netko priđe k nama arogantno i traži od nas nešto s arogancijom tada mu nećemo dati to što traži niti napraviti što hoće. Većina u ovoj dvorani ne prihvaća naredbe. Svi znamo što nam se ne sviđa. Uvijek protestiramo ako nam netko naređuje na arogantan način. Naredbe ljude čine neprijateljskima. Pogotovo ako su suprotne njihovim željama i očekivanjima. To je naše svakodnevno iskustvo. Većina ljudi u svojoj biti odbija naredbe jednostavno zato jer žele da je njihova naredba dominantnija.

 

Ispričati ću vam jednostavnu priču koja je svima bliska. Dogodila se u Monguagua između inicijacijskog procesa. Baba King je mirno, na lijep način rekao da ne napuštamo templ sve dok se nalazimo u inicijacijskom procesu. Jedan od prisutnih je rekao: “Što je ovo, zatvor ili..?” Baba Kingu je ta situacija bila vrlo smiješna zato jer nije izdao naredbu, nije zapovijedao. Rekao je vrlo nježno, naivno bez predumišljaja. Činjenica je da između inicijacijskog procesa nije dobro biti izvan templa i dovesti se u situaciju da nam tada priđe npr. neki pijanac. Nije dobro slabiti svoj um kada smo u nekom procesu. To je jednostavno normalna informacija koja traje samo onoliko vremena koliko traje inicijacija. Ovdje se postavlja pitanje zašto je ta osoba imala takvu reakciju? Razlog je prisilni ritam. Dva dana se ne smije van. Sve ono što je prisilno je diktatura, spada u naredbu. Ljudi odbijaju naredbe. Ako nam netko kaže kako je naše dijete u školi tvrdoglavo to je zato što cijelo vrijeme krši naredbe koje mu daje učitelj. Ništa više od toga. Iz toga nastaju konflikti. Biti u položaju kada izdaješ da i bedaci preživljavaju. Bez obzira koliko su bogate naše rečenice za preživljavanje ih ne trebamo mnogo. Ako želimo da nas ovaj univerzum razumije tada govor moramo upotrebljavati kao oruđe, naredbe i biti u položaju primati ih zna biti vrlo konfliktno.

 Za reakciju te osobe nije zaslužna agresivnost, besramnost, diktatorstvo Baba Kinga već je reakciju osobe izazvalo razmišljanje o tome kako je ljetjela 12 sati do toga mjesta i sada ne bi smjela vani ili tko zna što još.

Iz te jednostavne situacije možemo mnogo vidjeti i osvijetliti koliko je složeno komunicirati s ljudima i biti shvaćen na pravi način.

Njegov govor je izgubio svoje poslanstvo jer nije dostigao svoj cilj s tim što je rekao. Osvijestiti trebamo da sve što kažemo u ovom životu treba imati poslanstvo. Naš govor je uspješan samo u primjeru kada ga netko razumije i spreman je stati iza onoga što smo rekli. To znači kako je spreman prihvatiti tu činjenicu i poštivati to što smo rekli bez suprotstavljanja. Baba Kingov primjer pokazuje kako nije bio prihvaćen na taj način. Njegov govor nije bio uspješan. Iza svakog govora svake izgovorene riječi treba stajati zdravi razum. Svaka “naredba” koju kažemo treba biti razumna. Inače je beskorisna. Rečenice ne trebaju biti logične i razumske samo za one koji ih izgovaraju, moraju biti takve također i za one koji ih slušaju. Sve ono što je važno za nas po navici ne izgovaramo, ostaje unutar nas i to je činjenica. Sve što je važno za naš život nalazi se unutar nas. Većinu onoga što kažemo prema van namijenjeno je drugima. To nazivamo funkcionalnom komunikacijom,  potrebna nam je kako bi životu dali gibanje, pokret. No, ono što osjećamo, o čemu razmišljamo ostaje unutar nas. Nije namijenjeno javnosti.

 

 Ili to kažemo na drugačiji način kroz smijeh, plač, galamu, ograničenom broju ljudi ili samo jednoj osobi. Na sasma drugačiji način nego kada sigurno komuniciramo. Sve što kažemo u ovom životu ima misiju, poslanstvo.

 

Valja nam dostići cilj s onim što govorimo. To je više ili manje pravilo. Također ako smo na sastanku u službi komuniciramo uobičajeno samo o idejama, ciljevima koje želimo postići. Kada govorimo o idejama svi će biti na našoj strani ili će tolerirati naš glas. Međutim kada izdamo naredbe tko će što učiniti kako bi postigli što smo zamislili istovremeno svi će postati naši neprijatelji. U prvom redu zbog toga što ljudska bića nisu baš stručnjaci u slušanju pravila.

 

Mnogi nisu tako darežljivi da bi kupovali naše brilijantne ideje. Postat će naši neprijatelji zbog raznih razloga poput ljubomore, zavisti ili drugih socijalnih poteškoća koje dobro poznajemo. Ako imamo blagoslov govora ljudi će tolerirati i priznati vrijednost naših ideja čak iako nisu nadahnuti srcem, inspirirani jer trebaju raditi po našim idejama.

 

Duhovno se može nadograditi podupiranje i poštivanje ideja koje mi kroz naš govor izražavamo. Bez obzira na koji se način svega toga uhvatimo, skriveni izazov svega toga je strpljenje i upravljanje, dominacija nad vlastitim glasom. Kada dominiramo nad svojim glasom neće nam riječi letjeti iz usta. Točno ćemo znati što govorimo. Naša usta, naš jezik, naše riječi, sav govorni aparat smatra se oružjem. Zbog toga trebamo znati kamo streljamo. Znati moramo gdje i kada ćemo uporabiti riječi.

 

Prvi ubojica našeg života je nedostatak, pomanjkanje te vrline. Kada smo na nekom sastanku sa desecima ljudi i troje ih govori istovremeno trebamo znati kako nema potrebe da progovorimo ili bilo što dodamo, jer je nemoguće da nas itko od prisutnih čuje. Kada više ljudi govori istovremeno tada se još više svi ostali trude reći štogod. No, nemoguće je da ih itko čuje. Nemoguće je slušati četvero ljudi istovremeno. Već je i dvoje nemoguće slušati. Zapravo možemo ih slušati ali ništa nećemo čuti.

 

U filozofiji Oriša smatra s da što smo tiši – mudriji smo. Osvijestiti trebamo kako je naš glas naše oružje, zato moramo znati kada ga uporabiti.

Kada radimo u skupini ljudi ili se nalazimo na sastanku na kojem svi govore istovremeno, to nije trenutak da mi išta kažemo samo iz razloga kako bi nešto rekli. Uistinu nije vrijedno otvarati usta samo za to. U životu je vrijedno govoriti samo onim ljudima koji nas žele čuti. To je činjenica. Ne želim svoje gorivo trošiti u prazno. Mišljenja smo kako svoja usta treba otvoriti samo onda kada su ljudi voljni poslušati i čuti što govorimo. Nije nam prihvatljivo biti samo jedna buka više ili jedan glas više.

Usporedo s tim postoji nešto što zovemo dobar glas. To označava stil, način na koji se netko približi ljudima uz pomoć izgovorene riječi. To zovemo verbalna ljubaznost. Svi posjedujemo to oružje ali ga trebamo znati dobro uporabiti. Većina također upravlja s glasom kada želi nešto doznati pa postaju nježni, prijatni, slatki, zavodljivi. Postajemo ljupki iako uistinu nismo takvi. Zašto ne bi bili takvi cijelo vrijeme. Kada preuzmemo takav način, koncept stila govora postajemo u nekoj zajednici slavljeni ili u najmanju ruku tolerirani. Neki ljudi su zaista slavljeni. Kada dođu ljudi ih primijete i kažu: “ on/a je također došao/la. Super.” Činjenica je da ljudi nekoga slave jer je dobar prema njima. Određene ljude toleriramo i mislimo: “ Joj, opet on ide. Opet ga moram slušati.” To su ljudi koji su zlobni, tvrdoglavi.

Za snagu našega govor potrebna je ljubaznost, nježnost, mekoća. Na taj način ljudi će poslušati što govorite. Nitko ne želi slušati zapovjednički glas. Nitko ne želi prihvaćati naredbe. Naročito u zajednici u kojoj se hvalimo kako smo slobodni ljudi. Na tu lažnu slobodu neću trošiti riječi. Izuzetno je važno da nas ljudi poslušaju i čuju što kažemo i da time postignemo prihvaćanje. Ako to želimo postići uz pomoć našeg glasa on treba biti mješavina ljubavi i mekoće. S kim god razgovaramo ta osoba treba razumjeti poruku koju joj želimo predati. Osoba će se potruditi razumjeti našu poruku samo ako joj bude zvonila u redu. Ako u našoj poruci osjeti diktatorstvo, tiraniju, aroganciju, sebičnost, cinizam...mislit će svoje, neće slušati naš govor. Tako reagiramo na sve. I zato je iznimno važno da u naše brilijantne poruke uključimo također poštovanje prema drugima, samosvijest, samopouzdanje, uvjerenost u to što govorimo. Činjenica je ukoliko ne vjerujete u nešto o čemu govorite ili ne vjerujete u projekt o kojem želite govoriti, tada radije šutite. Baba King uvjerljivo govori o Orišama jer vjeruje u njih. Treba znati harmonizirati svoj glas, svoju komunikaciju. Ako se nalazimo na sastanku, razgovoru s direktorom ili negdje gdje trebamo prenijeti svoju poruku ne dopustimo da naše frustracije utječu na nju, na poruku koju prenosimo. Ne dopustimo da naša žalost utječe na našu poruku. Ako naša frustracija ili žalost utječu na našu poruku tada će to biti gorka poruka. Neće zvoniti dobro. Ono što ne odjekuje dobro nije u stanju prenijeti bit. Valja nam se dovesti do takvoga stanja da naš glas iako ne zvoni nadahnućem svejedno odjekuje u granicama normale. Pozitivno razmišljanje vrlo snažno utječe na naš govor. Vjerujemo u to da je potrebno pozitivno razmišljati. Da sam došao ovdje i pozvao vas kako bi čuli loše vijesti, tada je svejedno da li ću uopće doći održati predavanje. Ako imam sastanak sa svojim radnicima samo kako bi im rekao loše vijesti tada je bolje da nema sastanka; naročito ako oni ne mogu aktivno sudjelovati na rješenju situacije.

Dio  predavanja  koje je prije par godina  održao  Baba King