May. 7, 2019

DO KOJE GRANICE TOLERIRATE A KADA POČINJETE IGNORIRATI ???

Učimo se tolerirati osobu, bez obzira da li se slažemo sa njenim mišljenjima, osobnim stavovima, kulturom itd. Zašto? Zbog toga što je drugačija, poštujemo je i time podižemo svoju percepciju, otvaramo neke nove vidike, jednostavno treniramo i nastojimo razumjeti kako ta osoba gleda na određenu situaciju, iz svoje perspektive ili uvjerenja. Možda je različite kulture, svjeonazora ili samo drugačijeg stava o istoj stvari ili okolnosti.

Tolerancija nas gradi kao osobe koje podižu svoj duhovni prag i pokušavaju "vidjeti" stvari iz tuđe perspektive, rekli bi iz "tuđih cipela". To je trening i nije uvjek lak. Tolerancijom treniramo naše strpljenje. Možemo biti zahvalni osobi koju toleriramo zbog činjenice što time od nje i učimo. Čak i ako nam se ne sviđa nečije uvjerenje ili mišljenje, zahvalimo mu radi toga što nas je nečemu drugačijem naučio. Jer se u životu niti jedan susret, niti jedan događaj, niti jedna situacija baš takva kakva jest i baš tada kada se događa, ne događa se slučajno. Što smo tolerantniji, to smo duhovno bogatiji i širi, produbljujemo svoju zrelost i iskustvena znanja, a da nije bilo tih ljudi i tih situacja, naoko i neugodnih, različitih, oprečnih i zbunjujućih, koje nas tome uče, ne bi bilo kreacije te naše širine i dubine tih novih spoznaja i iskustava, dakle budimo toga svjesni i zahvalni. 

No postavlja se pitanje kada mi to podvlačimo crtu i počinjemo ignorirati? 

Recimo da je riječ o prekinutoj ili narušenoj ljubavnoj vezi.

Suprotno od ljubavi ignoriranje nije mržnja, Ignoriranje je indiferentnost. Ignoriranje nije samo čin odbacivanja osobe, situacije, nego puno više od toga.

Netko može reći da je to pasivna agresija... možda... 

Ne dobiti poruku je isto poruka.

Zar ne ?

Čak je i sredstvo manipulacije. Ako smo svjesni zašto nekoga ili nešto ignoriramo, onda smo  indiferentni prema tom osjećaju i to nas se ne tiče i ne boli nas.

Dakle neće nas smetati i nećemo reagirati ako nam se taj netko ukaže u blizini. Ili obratno, taj netko neće reagirati na nas.

Ako se taj netko ne javi na našu poruku, a mi zapravo tu pažnju niti ne očekujemo.

Ako je očekujemo pa smo stoga i razočarani, tada boli, ali pitanje je zbog čega uopće i očekujemo tu pažnju.

Ako je neko kontaminirao naš životni prostor i mi mu to dozvoljavamo, da nas bocka ili vrijeđa, hm...

Koji dio nas je toliko autodestruktivan?

To nije tolerancija, to je autodestrukcija. 

Dakle, ako vas netko riječima ili djelima vrijeđa i obezvrijeđuje, tu prestaje bilo kakav odnos. Kontaminirati nečije biće i nečiji životni prostor je nedopustivo.

Zbog toga što netko smatra i odlučuje da je u pravu jer to baš tako mora biti, vrlo je teroristički stav. Taj dio mora stati. Ako ne postoji tolerantan odnos, onda ste indiferentni.

Tko to drugi, osim vas samih može dopuštati nekome drugome da uništava ili manipulira, i time kontaminira vaš životni prostor. Ukoliko to dozvolite, vaše vrijednosti će sa vremenom postajati sve niže i niže. A vi ćete postati iscrpljena i ispijena, depresivna osoba koja je svjesna da si je sve to sama dopustila. 

Uvjerenja sam da je i ovakvo  iskustvo vrijedno  :)

"omnia mea mecum porte" - sve svoje sa sobom nosim !

Ova lat. izreka je predivna.

Ono što uvijek možemo sa sobom ponijeti je naše unutarnje bogatstvo, znanje, iskustvo koje nam nitko ne može oduzeti. Time se trebamo znati služiti i to možemo tek tada kada znamo što  zapravo imamo i koliko je to vrijedno. Naša unutarnja vrijednost raste. Sami tiime ćemo biti u miru.